David, odnosno Jovan, dva puta nedeljno morao je da se javlja mailom svom šefu sa izveštajem/izvješćem i s tim je najviše imao problema na psihološkom nivou. Napisati sam izveštaj i nije bio neki problem. Obično bi ga sastavio u sobi na laptopu pa bi ga sutradan kopirao u telo poruke, najčešće u velikom internet-kafeu na Trgu Republike. Inače, Trgovi Republike u Beogradu i Zagrebu bili su znatno drugačiji, ali su imali tri zajednička svojstva. Oba su ljudi zovu prosto Trg, i na jednom i na drugom se u centru nalazi spomenik konjaniku i na oba se ljudi uglavnom nalaze kod sata, a manje kod samog spomenika koji su Beograđani zvali Konj. "Tipično srpska osobina da se percipira ono veće nauštrb onog bitnijeg", kako mu je lepo objasnila njegova koleginica s faksa Marija zvana Kirija, veliki poštovalac lika i dela Kneza Mihaila Obrenovića koji na Trgu jaše dotičnog Konja.
I tada kad Jovan ulazi u taj internet kafić sa fleškom s napisanim mailom, on se pretvara u Davida, da bi opet izašao napolje kao Jovan....
Prve tri nedelje to su bili prilično konfuzni mailovi s nesređenim utiscima koje su rečenice činile haotičnim i teško čitljivim. Pavličić je s druge strane vidno počeo da pizdi. Na poslednji izveštaj mu je prosto odgovorio: "Dobro, sjećaš li se ti uopće zašto smo te mi poslali u Beograd? Nisam siguran da nas zanima kako se provodiš s društvom iz tog tvog Studenjaka, kako izgleda noćni život Beograda, je li bolje tamo ili ovdje i kako koja cura izgleda. Još me manje zanimaju tvoja udvaranja i nova srpska scena. Imaš li ikakve informacije o tome kakvo je raspoloženje Srba o Hrvatskoj, Hrvatima i hrvatskom primorju?!".
Davidu je bilo jasno da je vrag odneo šalu i juče je čitavo popodne sastavljao malo ozbiljniji mail koji bi se ticao onoga za šta je plaćen. Pročitao je da ni malo više snishodljivosti prema Pavličiću ne bi loše došlo. Gotovo drugarski ton kojim mu se ranije obraćao, ovom sujetnom direktoru izgleda nije prijao. Stoga je ovaj podnesak u neredigovanoj verziji izgledao ovako:
Poštovani gospodine Pavličiću,
svjestan sam da za prva tri tjedna nisam prikupio dovoljno podataka koji bi bili od koristi za našu tvrtku, ali moram napomenuti kako se nalazim u prilično nepogodnoj situaciji kao netko tko je tek počeo živjeti u Beogradu. Treba mi vremena kako bih sklopio malo bolja i čvršća poznanstva. Ne mogu tek tako anketirati ljude i direktno im postavljati pitanja na koja bi vas odgovori zanimali. Bilo bi to previše sumnjivo. Trudim se razumjeti ljude koji me okružuju, ući u njihov mentalitet, biti potpuno prihvaćen od njih kako bi mi spontano govorili o onome što nas najviše zanima.
Ipak, nije da nisam doznao ništa. Kao prvo, vjerojatno znate, a ja to nisam znao, da je prošle godine Beograd bio pun reklamnih panoa koji su pozivali turiste u Hrvatsku na ljetovanje. Vjerojatno znate i da su ti panoi bili prilično neefikasni jer, kako vidim, u Hrvatskoj tijekom cijelog prošlogodišnjeg ljeta nije bilo više od 15.000 gostiju iz Srbije. Imao sam prilike razgovarati s nekoliko njih koji su bili ove godine u Hrvatskoj i sigurno će vas zanimati što su mi rekli. Opća je ocjena da su ti panoi i cijela reklamna kampanja bili krajnje stupidni i pomalo licemjerni. Slogan "Tako lijepa, a tako blizu" svi ocjenjuju kao smiješan. Vjerojatno znate da su nacionalisti na to dopisivali "Tako genocidna", što je generalno stav većine mladih ljudi s kojima sam pričao, čak i onih koji su bili u Hrvatskoj.
Ono na što se ljudi najviše žale sveo bih na tri stvari:
1) Osjećaj nesigurnosti, brinu se za svoje automobile i imovinu uopće. Stalno se prepričavaju priče o slupanim autima sa srpskim tablicama. Pročula se priča o limaru koji pravi lažne hrvatske tablice, ali taj limar ne postoji. To je bila lažna vijest neke maloumne umjetničke trupe. Provjerio sam.
2) Neljubazan odnos hrvatske policije i carinika na ulasku u Hrvatsku. Jedan kolega s fakulteta ispričao mi je svoj doživljaj od ove godine. Prelazio je u Hrvatsku na graničnom prijelazu Brgat, između Trebinja i Dubrovnika. Vozio se sa svojom djevojkom u autu beogradskih registracija. Na prijelazu nije bilo nikoga. Čekali su, čekali, svjesni da bi se lako moglo raditi o tome da namjerno nitko ne želi izaći iz kućice kako bi ih natjerali da upotrijebe trubu. I dalje su čekali i nakon što su izgubili strpljenje, na kraju su jednom kratko zatrubili. Istog trenutka izašli su i policajci i carinici. Policija ih je samo legitimirala, ali carinici su ih, kako kaže, ispretresali do gole kože. I njih i sve stvari i još su ih dugo ispitavali gdje idu, kod koga i generalno se ponašali pretjerano strogo. Kad su ih napokon pustili da prođu, poslije 20 minuta, glavni carinik rekao im je sljedeće: "Da vam više nije palo na pamet da dajete zvučne signale kad ulazite u Republiku Hrvatsku". Oni su se ispričali, ali carinik je samo odmahnuo rukom. Smatram, dakle, da ukoliko želimo dobiti veći broj turista iz Srbije, ovako neugodne situacije, iako se radi o sitnicama, na samom ulasku ne smiju se događati. Ovakve priče vrlo brzo kruže okolo i stvaraju nepovoljan utisak o Hrvatskoj uopće, a to samo zbog jednog carinika ili grupe njih kojima je bilo dosadno pa su se riješili malo iživljavati.
3) Treći razlog je možda i ključan. Srbija ima dosta niži standard od Hrvatske i hrvatsko je primorje, naročito za studente s kojima se ja najviše družim, jednostavno preskupo. Gotovo svi s kojima sam pričao slažu se u tome da je hrvatsko primorje možda najljepše na svijetu, ali da im se više isplati ići u Grčku, Tursku pa čak i Portugal. To su mi rekli ljudi ne uzimajući dva prethodna razloga u obzir.
Ovo izvješće završavam jednim zaključkom. Iako sam svjestan da je to malo vjerojatno, Hrvatska bi politički morala izgraditi puno bolje odnose sa Srbijom prije nego što se upusti u bilo kakvu reklamnu kampanju. Ja jednostavno ne mogu zamisliti nijednu djelotvornu kampanju pod ovakvim okolnostima.
Srdačan pozdrav,
David
Pošto je ponovo pročitao ovo pismo, David je oklevao u nameri da klikne send. Da nije bio preoštar? Da nije rekao stvari koje nisu deo njegovog zadatka? Da nije previše išao u detalje, naročito o priči na granici? Kako bilo, osećao se nelagodno i intuicija mu je govorila da neće na dobro izaći ako ovo pošalje ovako kako je sročio. Stoga je sve pročitao ponovo (šesti put!) i pošto je konstatovao da je to to, da se ništa tu ne može ni dodati ni oduzeti, stisnuo je zube i poslao poruku takvu kakva jeste. Zadržao se još neko vreme u internet-kafeu, pregledajući poštu. Njegovi drugari pitali su ga gde je i šta ima novo. Za njih, on je bio u Hajdelbergu na usavršavanju gde je otišao na jedan semestar pošto je iznenada dobio stipendiju. Na pitanje "Kako se ojećaš tamo?", odgovarao je iskreno: "S jedne strane vrlo ugodno i sretno, a s druge strane mi je strašno naporno i teško".
Čim je izašao na ulicu, Jovanu je zazvonio mobilni. Znoj ga je oblio kad je video da je to direktor Pavličić.
Da ne bude zabune, Agencija je napravila dosta propusta i pacerskih grešaka, ali je mislila na glavne stvari. Tako je Jovanu obezbedila sobu u najluksuznijem G krilu prvog bloka u Studenjaku. Odmah posle javljanja referentu, uputio se u sobu 212 gde ga je dočekao kratko ošišani mladić koji je ležao mirno u svom krevetu i nimalo zamišljeno piljio u beli plafon. Vrata su bila širom otvorena.
- Ćao! - reče Jovan.
- Jesi ti taj Joca? - odgovori mu ošišani pomerivši jedino usta i pogled.
- Jovan. Da, Joca, jebem li ga. Možeš me i tako zvati.
- A kako te zovu? Ja sam Milan ali me zovu Mića Pornić.
- Zašto Pornić?
- Zato što se palim na pornjave, jebiga. Ukačila deca u kraju foru pa me tako prozvali. Ali nemoj to nikom da kažeš. Tako me zovu kod kuće, u Čačku. Ovde sam Mića i tačka.
- Mića i tačka iz Čačka. Odlično! Mene zovu Dača, ali nemoj nikom da kažeš. Tako me zovu samo kod kuće. U Kruševcu.
Dok je ovo izgovarao, Jovan se osvrtao po sobi. "Nije loše", mislio se... Kofer je spustio na svoj krevet i ušao u kupatilo. Čisto, sređeno, neočekivano.
- A što Dača, majke ti?
- Kako misliš?
- Što te tako zovu u Kruševcu?
David je znao da će ovo pitanje najverovatnije uslediti, ali je u trenutku mislio da će na njega lako odgovoriti. Sad kad već tako stoje stvari, shvatio je da nema nikakvu ideju.
- Ma nemam pojma, pravo da ti kažem. Ne sećam se. Tako su me zvali još u vrtiću.
- E, nego, znaš šta meni nije jasno.... Na koju foru si ti uleteo u prvi blok ako si na prvoj godini?
- A šta misliš?
- Preko veze?
- Da. Bravo, Mićo!
- A, keve ti, ko ti je veza ovde? Baš bih voleo da znam....
Davidu su rekli da ovako odgovori na ovo prvo pitanje, ali mu, razume se, idioti, nisu rekli šta da odgovori na ovo drugo koje se logično vezano.
- E pa sad... Kako da ti kažem? Nećeš mi verovati, ali opet ne znam. Ćale mi je to sredio, ali mi nije rekao kako.
- E jeste. Ti ništa ne znaš... A još si ladno upisao svetsku. Jel i to preko veze?
- Kako znaš da sam upisao svetsku?
- Pa jebote, ceo sprat bruji o tebi već nedelju dana. Svi se pitaju ko si i kako si uleteo u prvi blok i još ladno kasniš na predavanja.
- Pa zašto je to toliko čudno?
- Mali si, brucoš si, skapiraćeš malo kako ovde stvari funkcionišu. Meni je ovde treća godina i tek od ove godine sam zaradio prosek da dobijem prvi blok.
- Stvarno, jebote, ovde ko u hotelu.
- Ma ovo je totalni fenseraj. Ne možeš da veruješ da si u studentskom domu. Ostali blokovi su uglavnom raspad, ali kad dođeš dovde, dođe ti da studiraš ceo život.
Davida je mučila još jedna stvar sve vreme, pa je jedva čekao da i to sazna.
- A kakva je njupa?
- Misliš has?
- Mislim hrana, klopa...
- Njupa?! Ne seri da se u Kruševcu kaže tako?
- Ne seri da se u Čačku kaže has? - uzvratio je David istom merom.
- Pa... onako. Kažu neki. Ali to je zapravo beogradski sleng. Ja se time bavim, jebiga, studiram srpski, brate. Te stvari me zanimaju.
- Srpski studiraš?! - trgnuo se David. Pomislio je kako će ga ovaj ekspert pročitati u roku od pola sata. Ako već nije zbog nesrećne njupe.
- Da. Šta tu ima čudno? Pa na ovom spratu su svi sa filološkog...
- Ma nema ništa čudno, nego sam.... nego mi je, nekako mi je, drago mi je. I ja sam razmišljao da upišem srpski. Koja je to grupa?
- Druga, brate, druga. Čist srpski i srpska književnost. Baš pišem seminarski o žargonu u Srbiji. Mogu li da računam na tebe sa kruševačkim?
- Možeš, ali ja sam ti tu slab. U mojoj kući su me terali da govorim književnim jezikom, slabo sam se kretao po gradu, a nešto mi se čini da Kruševac ni nema pravi žargon. To su sve dijalektizmi uglavnom - Ovo David nije rekao napamet. Proučavajući kruševački, a i raspitujući se preko četa, rekao je nešto što je bilo skoro sasvim tačno.
- E jebiga. Tako je izgleda po celoj Srbiji. Čini se da sam se zajebo sa temom. Ispostavlja se da samo Niš i Beograd imaju autentične žargone - reče Mića s tugom u licu i dalje ne menjajući položaj, kao da je paralizovan i Davidu je bilo malo milo oko srca što je sa svojim cimerom mogao s lakoćom da razgovara, a da ga ovaj puno ne propituje o ličnim stvarima.
- A za koga navijaš? - Tresnu Mića, kao da je osetio da je vreme da naruši idilu.
- Ne navijam ni za koga. Za Napredak! Mislim, zajebavam se. Boli me dupe za nog.... fudbal - što je odgovaralo istini. David ni tamo u Hrvatskoj nije navijao ni za koga.
- Ja za Rad!
- Za Rad?! Otkud ti to?
- Ma Rad ima najjače navijače. One fore, odeš na tekmu da se iživiš. Malo skandiraš četničke pesme, posle praviš sranja po gradu, murja te prati na svakom koraku. Gotiva!
- Ne seri da si u tom fazonu? - reče David i sam sebe zbunivši s koliko smirenosti.
- Pa onako... Malo. Nisam baš ko oni klinci iz Obraza. Ali volim tako malo... ono... znaš već....
- Ne znam.
- Pa ono malo, da mu ga daš po Šiposima, Hrvatima, Balijama...
- Ma da - zaključi David - Gotiva!
- Ti stvarno imaš sreće - Mića je stvarno neobično brzo skretao s teme na temu.
- Ja imam sreće? Dobro, misteriozni čoveče. Da te pitam zašto ili se to podrazumeva?
- Ha, pa nisi loš... Razmišljaš ko da stvarno studiraš svetsku. Priznaj da se pališ na Džojsa!
Gde nađe baš Džojsa? O njemu je David znao dosta, buduće da ima čak i spomenik u Puli, ali nije mu baš bio omiljeni pisac. Naprotiv.
- Ma kakav Džojs bre? - Ovo je bilo prvo Davidovo "bre" otkako je stupio na tlo Srbije. Skapirao je da ga možeš strpati praktično gde god hoćeš. - Džojs je smor.
- A šta voliš? Mora da te nešto nateralo na tu svetsku.
- Reći ću ti ako mi kažeš zašto imam sreće.
- To je fer. Imaš sreće zato što sam ja najzanimljiviji cimer u Studenjaku!
Jovan prasnu u smeh i reče:
- Markes je kul... I Peljevin.
- I to je sve?
- Nije, naravno. Ali nisi ni ti najzanimljiviji cimer u Studenjaku.
- Otkud znaš? Tek si stigao.
- Pa već ja sam zanimljiviji od tebe.
Borba je mogla da počne.
Železnička stanica u Beogradu podsećala je na onu zagrebačku. Zgrada podjednako stara, vrlo sličan bircuz u njoj i poneki kiosk i bankomat. Sve isto samo znatno prljavije. Promuvao se malo zgradom, opet se vratio na perone i izašao na sporedan ulaz koji bi po svakoj logici trebalo da bude glavni. Kao i većina stranaca koji dolaze prvi put u Beograd, a izađu na taj izlaz, imao je priliku da doživi jedinstven prizor. Okolina stanice više liči na naučnofantastični film. Ulice zadnji put betonirane početkom prošlog veka, ogromna količina velikih kamiona, autobusa i tramvaja na sve strane juri bez ikakvog reda, trafike svih vrsta razbacane na sve strane, odmah sleva četnik koji prodaje suvenire u vidu majica sa likom Radovana Karadžića, Ratka Mladića, srpskim grbovima i, da Jovanu ništa ne bude jasno, Josipom Brozom, starim jugoslovenskim zastavama i dresovima svih reprezentacija kroz koje je Srbija prošla u poslednjih dvadesetak godina. Ima tu još nekih sitnica, ali Davida, iako je znatiželjan, neka inercija udaljava od tog zanimljivog štanda pa se kreće dalje prema autobuskoj stanici prolazeći pored pekare sumnjive unutrašnjosti, dva kioska s novinama i cigarama. Spopadaju ga razgaćeni taksisti i nude mu vožnju. On zna da su to divljaci, kao i u Zagrebu, i ponavlja naučenu rečenicu: "Ne, hvala", iako mu taksi treba. Naučili su ga i kako da reši taj problem. Zaustavljanjem nekog taksija koji nekog dovozi na stanicu. U iščekivanju takvog, osvrće se oko sebe i misli se: "Jebote, koji haos!".
Nailazi razglavljeni Zastavin "sto kec" star petnaestak godina iz kojeg izlazi neka gospođa. Da li da uđe u najgori taksi na svetu? Ajde!
Seda na prednje sedište. I to su mu rekli da je u Beogradu uobičajeno.
- Gde ćemo, momak?
- Dobar dan.
- Dobar dan. Dobro. Nego, gde ćemo?
- U studentki dom na Novom Beogradu.
- Studentski grad? Studenjak?
Dođavola i Agencija, nisu mu rekli kako taksisti zovu taj dom, ali rešio je da rizikuje.
- Da.
Taksista ubacuje u prvu i ova šklopocija se zaista kreće i ulazi u rizičan slalom između kamiona, autobusa i tramvaja. Vruće je, taksista je u donjoj majici i ima prebačen peškir oko vrata.
- Jel ti smeta da zapalim?
- Ne, samo vi...
- Hoćeš i ti?" pita ga i nudi mu "fast
- Pa može... Tu se Jovan setio da još od granice nije zapalio cigaretu iako dosta puši.
- Od kuće, a?
Jovan se nije dao zbuniti. Logično je da sa stanice u studentski dom dolazi student iz unutrašnjosti. "Fast" ga je podsetio na "york". Krdža neviđena.
- Da, reče David gledajući kroz prozor, razgledajući Beograd. Radovi na sve strane. Ubrzo smo na mostu koji prelazi Savu. Na Gazeli. David je i to naučio iz poznavanja srpskih običaja, kulture, Beograda i okoline. Znao je i da je onaj sledeći most desno Brankov most za koji Beogradom kruži urbana legenda da se tako zove po Branku Ćopiću koji se ubio skočivši s njega. Bolje je znao od većine mlađih Beograđana da se zapravo tako zove zato što se nastavlja na ulicu Branka Radičevića i da se tako zvao i dok je Branko Ćopić još bio živ. Znao je čak i ko su ta dva Branka, a i da se u to vreme kad se Ćopić ubio zvao Most bratstva i jedinstva.
- A u pičku materinu, jebem li ti mater da ti jebem babu u dupe, kretenčino", oglasi se taksista, očigledno se obraćajući nekom običnom smrtniku vozaču koji se usudio da pređe u njegovu traku.
- A odakle si?, nastavi istim smirenim tonom, ovaj put se obraćajući Jovanu.
- Iz Kruševca.
- A, Čarapan, Čarapan... Vidi ti se odmah.
I ovo su ga naučili. Kruševljane svi zovu Čarapani, ali niko nije znao da mu kaže zašto. Rekli su mu da to nije važno, što će se ispostaviti kao greška.
- Šta mi se vidi?.
- Pa da si Čarapan.
- A kako se to vidi?
- Pa lepo, vidi se... jebiga. Jebem ti mater! Ne tebi, nego ovom majmunu. MAJMUNE, ALO!", reče taksista izbacivši glavu kroz prozor, a na milimetar od nje projuri drugi taksista u mnogo boljim kolima. Još uvek su na mostu, gužva je neviđena, a vrućina nesnosna. Jovan se pokajao što je ušao u ovu avanturu umesto da sačeka komforniji taksi s klimom. Osim toga, takve valjda voze malo pristojniji taksisti i ne puše "fast".
- Kako se vidi da sam Čarapan?", insistirao je Jovan.
- Pa lepo, vidi se, bre, otkud znam? Lupetam... Što se mene tiče, mogao bi da budeš i iz Sarajeva ako hoćeš. Svi ste vi meni isti. A u pičku materinu... Evo, ova žena malopre je bila iz Vranja. I njoj sam rekao da joj se odmah vidi. A znaš kako vam se vidi?
- Kako?
- Tako što niko iz Beograda nije blesav da pozove ili zaustavi ovu šklopociju. Ja živim od vas sa strane. A ovi debili se spremaju da donesu zakon da vozilo ne sme da bude starije od sedam godina. Nek mi se napuše kurca. Od čega ću da živim?
- Pa uzmite neka veća, nova kola na lizing...
- Ma kakav lizing... Pa meni sve pare odu na kredite.
- Da... to je slično kao kod nas, otelo se Davidu, ali taksista je bio suviše zauzet ritualnim nerviranjem zbog gužve da bi obratio pažnju na to.
Ubrzo je Jovanu bilo jasno zašto se Novi Beograd tako zove. Bio je sav nov. Svakako mnogo noviji od one stanice i urušenih, sivih zgradurina oko nje, sa izuzetkom dve iznimno ružne nove zgrade od stakla koje su prizor činile još jezivijim.
Posle još tridesetak psovki i glupih pitanja, napokon su stigli do plave ograde koja je ograđivala Studentski grad.
- Evo nas, majstore, 520 dinara.
Dao mu je 550, zahvalio se, izvadio prtljag iz gepeka i sto ispred ulaza, spremajući se da kroči u svoj novi dom. Ovako spolja, delovao je dosta fino i Jovan je imao prijatan osećaj da sledi lep i uzbudljiv provod.
Prvo što je učinio nakon ove odluke, ne računajući prekid s Tanjom koja mu na onaj glupi SMS nije ni odgovorila, David je odmah spiskao sav novac teškom mukom zarađen tijekom prethodna dva i pol mjeseca. Između ostalog, napokon je kupio laptop pa je u autobusu za Zagreb mogao gledati srpske filmove i serije koje je skinuo s neta. Neke je već ranije gledao, ali sad je poskidao nekoliko aktualnih serija i filmova za koje nije bio ni čuo. Da čuje ulični srpski. On, međutim, nije mogao znati jesu li dijalozi u većini serija i filmova koje je skinuo potpuno umjetni i služe se jezikom koje ne koristi nitko živ. Još veću konfuziju izazvali su neki filmovi i serije koji se događaju u unutrašnjosti pa se u njima koriste razni dijalekti, od kojih neki ne razlikuju više od tri padeža. Budući mu je sličan problem bio poznat i u hrvatskom, analitičan, kakav jest, riješio se tome ozbiljnije posvetiti i proučiti sve dokle je došla dijalektologija u vrijeme dok su hrvatski i srpski još bili jedan jezik.
Na žalost, nije sve tako jednostavno. Profesorica koju mu je dodijelila Agencija bila je krajnje nekompetentna za bilo što stručnije. Iako po struci filolog, završila je španjolski, trideset godina živjela je u Beogradu, ali već petnaest godina nije tamo. Nije znala odgovor gotovo ni na jedno Davidovo pitanje, osobito na ona koja su se ticala žargona. Tražio je od agencije da mu osigura rječnik žargona Borivoja i Nataše Gerzić (Beograd, 2002, drugo izdanje).
Vještica Višnja, kako ju je od milja zvao David, bila je zapravo priučeni kadar i ovaj je posao dobila preko veze. Netko iz Agencije očito je smatrao kako profesor za ovako ozbiljnu akciju nije toliko važan.
Zato je David pratio srpske chat kanale, upoznavao ljude tako, lažno se predstavljajući, naravno. Ovaj put kao Zvonko iz Osijeka. Bio je slatkorječiv i brzo je osvajao srca radoznalih mladih Srpkinja preko chata, osobito nakon što bi im poslao svoju fotografiju, naravno, ponovno lažnu. Bio je to neki njegov prijatelj s faksa, inače gay. Gol do pojasa, mišićav i lijep, slikan na plaži na Dančama, u Dubrovniku, ispod zidina. Koja ne bi pala na to?
Vještica Višnja bar ga je naučila ćirilicu za koju se pokazalo da je više nego lagana. Ne toliko za pisanje, ali već nakon tjedan dana David je kao čarobnim štapićem počeo čitati ćirilicu podjednako brzo kao i latinicu. Osim ćirilice, Višnja je umjela jedino još kako-tako objasniti razliku između srpskog i hrvatskog prezenta kod udvojenih glagola, to jest, znala je što je srpski sintaktički infinitiv, kako ga je ona pseudoekspertno prozvala.
Povrh toga, zatrpala ga je gomilom potpuno pogrešnih informacija na leksičkom nivou - tipa, ne može ovo nego ono. Recimo, Višnja je bila uvjerena da Srbi nikad ne upotrebljavaju riječ fakat, i na tome je inzistirala jednako kao i na frendu. Ni pljuga po njoj nije bila riječ iz srpskog žargona. Sve mu je govorila pogrešno, a naravno da ni u ludilu nije mogla znati sleng koji se ticao korištenja opijata, lakših i težih. Da Višnja nije dorasla svom zadatku, David je lako otkrio već poslije prvih nekoliko srpskih chatova, pa je diskretno putem e-maila zamolio direktora Miočića da mu potraži zamjenu. Argumentirao je sve to fino, da ne ocrni gospođu Vješticu, ali da ipak nekako dobije makar nekog mlađeg.
"Nemamo takvog", kratko je glasio Miočićev odgovor, "I kad bismo ga našli, bilo bi previše riskantno. Žao mi je. Pokušaj se snaći sam".
Kako bilo da bilo, Davidu je direktna chat komunikacija, pa poslije i preko Skypea mnogo pomogla. Mnogo više i od Višnje i od dodatnih satova vezanih za običaje, značajnija mjesta i povijest Srbije.
Na chat kanalu koji je slučajno izabrao, postao je veoma brzo popularan. Svoju prisutnost na njemu pravdao je prezasićenošću chatovima na hrvatskim kanalima. Njegovi sugovornici bili su veoma oprezni, svega je nekoliko puta naletio na neke debile koji su mu jebali majku ustašku. Mnogo više od govora mržnje, dobivao je lijepe, duhovite pa čak i poučne poruke. Jedan mladić iz Novog Sada rekao mu je jednu stvar koju nije zaboravio do kraja boravka u Beogradu i koja mu je neprestano odzvanjala u glavi tijekom boravka u Srbiji: "U principu, logički i znantsveno gledano, istina je samo jedna, ali kad se radi o Srbima i Hrvatima, onda postoje dvije".
A takvog kakav jest, djevojke su ga željele upoznati. Zvale su ga da dođe, nudile se da ga posjete u Osijeku, ali on je sve to na svoju veliku žalost morao odbijati. Teška srca, jer fotografije koje su mu one slale, nisu ga nimalo ostavljale ravnodušnim. Evo nekih od tih fotografija, pa procijenite sami...
Nakon gotovo tri mjeseca svakodnevnog učenja srpskog, gledanja srpskih filmova i serija, David Hrnjak napokon je postao Jovan Popović i evo ga u vlaku koji će, ako ne bude gnjavaže na granici, za oko sat vremena postati voz. Vinkovci...
Jovan na laptopu gleda seriju "Selo gori a baba se češlja" sa slušalicama u ušima. U kupeu je još samo jedan mladić s kojim David još ni riječi nije progovorio, a živo ga zanima odakle je. Bilo bi odlično da nađe neki povod za razgovor, ali još je uvijek nesiguran. Ako je Srbin, bio bi to njegov prvi susret s pravim Srbinom otkako je i sam postao Srbin.
Osim toga, obuzela ga je užasna trema jer prelazi granicu s lažnom putovnicom. Odnosno, putovnica nije lažna, očigledno je izdana u srpskoj policiji, ali glasi na ime koje nije njegovo i na koje se još nije navikao.
Inače je inzistirao da u Srbiju uđe s vlastitom, hrvatskom putovnicom, ali u agenciji to mu nisu dozvolili upravo zbog potencijalne nazočnosti tog nekog drugog u kupeu. Šta ako ispadne da je to njegov budući kolega? Cijeli plan bi pao u vodu.
Od čitave te frke u glavi, Jovan ne može ni gledati film. Odnosno seriju. Ionako je glupa. Više se pravi da gleda. Čak je stišao ton da ga ne živcira to neko narječje koje ga samo nepotrebno zbunjuje.
- Momak! - odjednom se oglasi njegov suputnik, neobično glasno, misleći valjda da mora probiti zvučnu barijeru slušalica.
Jovan-David toliko se trgnuo da mu je zamalo pao laptop iz krila. Uhvatio ga je samo zahvaljujući izvrsnim refleksima.
- Ups! Izvini ako sam te uplašio.
- Ništa, ništa - reče Jovan i iskreno se nasmije samom sebi i cijeloj situaciji.
- Šta to gledaš?
- Neku glupu seriju. Ubijam vreme.
Bilo mu je malo lakše poslije ovog komičnog trenutka, ali ipak je osetio kako mu se niz lice blago slijeva znoj. Mladić preko puta očigledno je pravi pravcati Srbin. Igra je počela!
- Izvini što sam te prekinuo, ali mogu nešto te pitam?
Jovanu se nesvjesno objesi donja usna. Onda se pribra i mućne glavom. Bio je spreman za sljedeću rečenicu, ali ipak je morao porazmisliti ima li neki refleks jata u njoj, pa je neprirodno zakasnio oko dvije sekunde s odgovorom.
- Naravno!
- Koju seriju?
- To si me ht.... to si hteo da me pitaš?
- Ne, nešto drugo, nego mi je ovo sad palo na pamet.
- "Baba gori a selo se češlja".
- "Selo gori a baba se češlja"?!
- Da, pardon.
- Ti si moj idol. Pazi kad ima ljudi koji to gledaju.
- Pa ne gledam baš... Mislim. Otkud znam? Dobio sam od frenda, a... a...
Nije mogao dovršiti rečenicu. Najmanje su mu sto puta rekli da se na srpskom ne kaže frend. Može drugar, može prijatelj, može ortak, čak i drug, ali frend nikako!
"Ne, idiote!", odzvanjale su mu u ušima riječi njegove stroge i jezive profesorice srpskog. "Možeš li napokon shvatiti da ne može frend?!".
Pogledao je pažljivo u svog suputnika, potpuno odustavši od završetka rečenice. Je li raskrinkan u samom početku svoje misije? Nije još ni stigao do granice, a stvari su se već počele raspadati.
Mladić je zbunjeno zurio u njega čekajući nastavak...
- Jesi dobro?
- Dobro sam... A ti?
- Ja sam odlično. Izgleda da sam te mnogo isprepadao malopre. Jebeš tu seriju. Nije važno. Hteo sam nešto drugo da te pitam.
Jovan je tek sad shvatio zašto je ovaj posao tako dobro plaćen. Srce mu je bilo u petama. To za frenda prošlo je ili neopaženo ili nekažnjeno, ali ovo pitanje koje čovjek najavljuje već drugi put čini situaciju toliko dramatičnom da mu dođe da odmah iskoči iz vlaka i pješke se vrati u Zagreb na studij njemačkog i engleskog.
- Pitaj - jedva zamuca.
- Poznat si mi nešto. Da nisi možda iz Kruševca?
Paf! Sad Jovan više nije ni u vozu ni u vlaku nego u zoni sumraka. Svemu su ga naučili, na sve su mislili, ali ovu situaciju nitko mu nije najavio. Što da sad radi?
- Iz Kruševca?! - pitao je zbunjeno, čisto da dobije na vremenu. Prohujalo mu je kroz glavu da je sve ovo namještaljka, da ga ovi iz Agencije provjeravaju ili barem zajebavaju.
- Da. Mislim, poznat si mi... pa sam mislio, možda se znamo iz škole ili ne znam...
Jovan je prelomio.
- Jesam. Iz Kruševca sam. Ali ne verujem da se znamo. U koju si školu išao?
Treba reći da je osim srpskog, David, odnosno Jovan, imao i dodatne satove iz poznavanja Kruševca i Beograda. Osobito Kruševca, jer u Beograd je i službeno tek stigao. Znao je imena svih osnovnih i srednjih škola, važnijih ulica, crkava, parkova, kafića, kioska, kavana, restorana... Čak i elementarne informacije o tome tko gdje izlazi, tko su važni Kruševljani i slično. Evo, baš u ovoj seriji koju gleda, glumi jedna glumica podrijetlom iz Kruševca.
Jednako tako, treba reći da je David, odnosno Jovan, hrabar čovjek, jer se inače ne bi ni upuštao u ovu pustolovinu.
- U Dositeja pa u Ekonomsku.
- Možda smo se viđali u gradu. Ja sam išao u Vuka pa u Gimnaziju. Koje si godište?
Eto, Jovan je preuzeo inicijativu. Tako funkcioniraju dobri igrači u nezgodnim i neočekivanim situacijama. I ne samo to. Iskoristio je prvu sekundu šutnje i krenuo u ozbiljan protunapad.
- Kako se zoveš?
- Miki, izvini, nisam se predstavio. Ja sam osamdezdeveto. A ti?
Jovan mu pruži ruku.
- Jovan. osamdeset šesto.
Tada u kupe odjednom stupi neki preozbiljan gospodin. U odijelu, sa štapom, oko 60 godina i krene se polako svlačiti i smještati, a da ih nije ni pitao je li slobodno.
Miki i Jovan istog su trenutka zašutjeli iz istog razloga koji se podrazumijevao. Jednostavno, nisu znali je li ozbiljni gospodin Srbin ili Hrvat, a nisu znali ni koliko je gospodin dosita gospodin s obzirom da nije pitao za mjesto.
U tom trenutku, David-Jovan shvatio je da je i službeno u vlastitoj glavi i u vlastitoj duši postao Srbin. Bar na neko vrijeme...
Odmah po izlasku iz firme, David je znao odgovor. Cijeli semestar zajebavanja u Beogradu uz puno puno love, a još mu se pruža iznenadna prilika da raskine s Tanjom. I to službeno. Odobreno od Vlade Republike Hrvatske.A vjerojatno i Srbije.
Iako je ovo već treća Davidova sezona u Agenciji, u samoj centrali pojavljivao se veoma rijetko. Dolazio bi samo potpisati neke ugovore, a sve ostalo obavljali su preko maila i mobitela, tako da zapravo nije ni znao gdje se nalazi ured gospodina Pavličića. Morao je pitati na ulazu.
Litra soka od paradajza, dva red bulla, pet neofena od 400, tri nalgesina i dva aspirina, bili su jalova odbrana od neusporedivo jačeg, spremnijeg, organiziranijeg i brojnijeg protivnika iz „Rojca“, tako da se David tri puta izgubio i vraćao istom portiru s istim pitanjem i isprikom uz objašnjenje da mu nije dobro i malo mu se vrti u glavi. Treći kat, iz lifta lijevo, pa poslije trećih vrata desno, druga vrata prije kraja hodnika - objašnjenje je koje Davidu tada djelovalo kao težak matematički zadatak iz trećeg gimnazije. A nikad nije bio jak iz matematike.
Napokon, iz četvrtog pokušaja, izgleda je pronašao. Na kraju je djelovalo prilično lako: na vratima je pisalo Mario Pavličić, direktor.
Nonšalantno, ali uredno obučen, svježe obrijan i počešljan, stupio je nesigurnim korakom. Unutra ga je čekalo neugodno iznenađenje. Pet pari strogih očiju, od kojih su dva pripadala gospođama srednjih godina, a tri muškarcima nepoznatih godina, ali svakako iznad 30. Svi su bili obučeni u odijela i kostime kao za neki prijem. Svečano i ozbiljno u pičku materinu.
- Kasniš, Davide - obratio mu se direktor, jedini kojeg je iz cijele te škvadre poznavao.
- Oprostite, gospodine direktore, kasno sam sinoć legao. Mogli ste me ranije obavijestiti o sastanku pa bih se pripazio.
- Sjedi - rekao je direktor pokazujući mu na neudobnu drvenu školsku stolicu koja je stajala nasuprot ovih petoro čudovišta.
Sjeo je.
- O čemu se riječ?
- Najprije, oprosti što smo te digli ovako rano, ali radi se o vrlo ozbiljnoj stvari - počela je jedna od gospođa, ona malo šarmantnija - No, da se prvo predstavim. Ja sam Estela Miočić, direktorica zagrebačke podružnice ove naše velike firme.
- Drago mi je. Ja sam David. David Hrnjak.
- To znamo. Nego, evo... Ti si vjerojatno čuo za ovu ekonomsku krizu. Primijetio si sigurno i da ova sezona nije bila onakva kao ona prethodna?
- Čuo sam za krizu, ali meni je ova sezona bila upravo ista kao i ona prethodna.
- Dobro, tebi možda je, ali gledajući sveukupno, Hrvatska je od turizma ove godine zaradila znatno manje nego niz prethodnih godina. To je očigledni pokazatelj ekonomske krize. Čak dvije milijarde eura manje nego lani.
- Bogati!
- Da. Zbog toga je naša firma dobila instrukcije da se proba malo okrenuti na istok.
- I ja sam to još ranije tvrdio. Nema logike da onoliko Rusa odlazi u Crnu Goru, a kod nas samo šačica.
- Dobro, i Rusi, ali nismo mislili na Ruse nego...
- Nego na Kineze, Korejce i Japance. I to se slažem. Oni uglavnom idu u Španjolsku i Italiju. Za Hrvatsku jedva da su čuli...
- Stop! Stani malo. Pusti me da dovršim. Kina i Japan su daleko. Mislili smo na naše susjede Srbe.
- Na Srbe?!
- Da.
- Dobro, ne dolaze ni oni puno, fakat. Ali što ja imam s tim?
- E, sad dolazimo do poante. Zbog toga smo te zvali - javi se sad neki sijedi gospodin zdesna - Imaš li ti djevojku?
- Imam.
- A koliko je ta veza ozbiljna?
- Pa onako... Zajedno smo nešto manje od godinu dana. Koliko je ozbiljna u kom smislu? Zašto pitate? Zanima li vas je li ona Srpkinja?
- Ne, ne... To nije bitno. Reći ćemo ti kasnije. O njoj ćemo poslije. Sad ono važnije... Mislim, kolege, nismo se dogovorili pa je možda najbolje da ja objasnim...
- Samo izvolite - rekoše svi uglas, uključujući Davida.
- Pa vidite... Nama treba jedan pouzdan i mlad čovjek za jedan vrlo specifičan zadatak. Ovo je vaša treća sezona u ovoj firmi i pokazali ste odlične rezultate u svakom smislu. Njemački i engleski govorite izvrsno. Od gostiju smo dobivali samo najbolje mišljenje o vašem radu... Taj talent za jezike... Odakle vam? Znamo da vam roditelji nisu filolozi, ali imate li nekog stranca u obitelji? Ili, općenito, nekoga tko nije iz Istre?
- Imam baku. Ona je iz nekog sela blizu Knina.
- A je li ona, mislim, je li ona?
- Je li ona što?
- Srpkinja.
- Ne znam, gospodine, nisam je nikad pitao.
- Kako ne znate? Valjda vam je netko nekad u obitelji rekao.
- Možda i je, ali se ne sjećam. Mogu pitati ako želite.
- Koga?
- Svoju majku. Ona je njezina kći.
- Nema potrebe. Kako se prezivala baka prije no što se udala?
- Zelenbaba. To sam upamtio jer su me djeca zafrkavala da imam zelenu babu.
- Pavličiću... Zelenbaba? Je li to srpsko prezime?
- Mislim da je.
- Dobro - pobuni se David - postajem malo nestrpljiv. Kakve veze ima moja baba?
- Gdje je ona sada?
- Umrla je još odavno... Mislim, u grobu je.
- A imate li neke rođake u Srbiji?
- Imam tetku u Požarevcu. Bio sam kod nje prije dvije-tri godine u posjetu.
- Od kad je ona tamo?
- A što ja znam? Bio sam mali. Mogu pitati ako želite.
- Koga?
- Svoju majku. Ona je njezina sestra.
- Nema potrebe. Poznajete li još nekog u Požarevcu?
- Znam njezinog muža i njihovu djecu. To su moji rođaci.
- Jeste li u kontaktu?
- Ne baš. Na listi su mi Facebook prijatelja, ali ne družimo se. Nismo u kontaktu.
- A što oni rade? Čime se bave?
- Ona, moja rođaka, ide u gimnaziju, a on nešto radi kod oca u firmi. Rade s nekakvim kamenjem. Mislim da prave nadgrobne spomenike ili tako nešto.
- A nije studirao u Beogradu?
- Nije. Nije on taj tip. Ne voli učenje.
- Odlično!
- Zašto odlično!?
- A poznaješ li nekog u Beogradu?
- Mislite... hm. Znam neke ljude iz Beograda koji su dolazili ovdje u Pulu. Ali oni su više prijatelji mojih prijatelja. Nismo baš bliski.
- Odlično!
- Zašto odlično? Dajte, molim vas, recite mi o čemu se radi.
Tu se ponovno Estela umiješa u razgovor. Sijedi gospodin iz ugla obećao je da će prijeći na stvar, a nikako da pređe.
- Evo što je u pitanju. Slušaj me pažljivo, Davide. Ideja je da te pošaljemo na studij u Beograd, na jedan semestar. Tamo bi studirao i redovno nam javljao kakvo je raspoloženje u Beogradu. Cilj je tvog odlaska da za sljedeće ljeto pripremimo reklamnu kampanju koja će biti u skladu s raspoloženjem mladih ljudi u Srbiji.
- Čekajte. Znači da ja trebam ići u Beograd kao špijun?
- Ma ne! Kakav špijun!? Nije to nikakva špijunaža. Ne trebaš ići u promatranje vojnih objekata ili pratiti policijske generale. Jedino je što trebaš raditi to da se družiš sa Srbima i da živiš istim studentskim životom kao i oni. Nama samo šalješ preko maila informacije što se tamo priča o Hrvatskoj.
- Ali kako ću ja to? Pa odmah će čuti po naglasku da sam Hrvat.
- A što misliš, zašto smo baš tebe zvali? Pa ti si talentiran za jezike. Ako si mogao naučiti njemački i engleski tako dobro i brzo, vjerojatno ćeš moći i srpski.
- Ali to nije isto!
- Naravno da nije isto. Srpski ti je mnogo lakši. Možeš ga naučiti za dva mjeseca, a taman toliko imamo vremena.
- Gospodo, oprostite, ovo je suludo. Nisam ni u Zagrebu završio faks. Kako ću s tim?
- Oko toga ništa ne brini. To ćemo mi srediti. Pauzirat ćeš jedan semestar, a ispite ćeš uredno moći prijaviti već u svibnju.
- Stvarno ne znam...
- Ni ne moraš ništa reći odmah. Znamo da je to stvar oko koje treba vremena da se donese odluka.
- Dobro. Znači, mogu poći?
- Samo još nekoliko informacija.
- Recite.
- Za taj jedan semestar, predviđena je premija od 300.000 kuna, plus mjesečna stipendija od tri tisuće eura. U dinarskoj protuvrijednosti.
Davidu je zastala knedla u grlu. Za ova dva i pol mjeseca uspio je uštedjeti jedva tisuću i trista eura. Od ovog podatka tako mu je skočio adrenalin da su svi sinoćnji poročni protivnici poraženi do nogu istog trena.
- Kako ste rekli? Trista tisuća kuna i tri tisuće eura svakog mjeseca?
- Upravo tako, s tim što stipendiju počinješ dobivati već ovdje u Hrvatskoj dok učiš srpski, u kunama, razumije se. A drugi dio premije dobio bi na kraju. Poslije obavljena posla.
- To je dosta novca.
- Da, ali i zadatak je težak. Osim srpskog, morat ćeš naučiti i ćirilicu.
- Pretpostavljam da je tako. Mogu li sad doma? Do kad imam vremena javiti vam što sam odlučio?
- Do sutra u sedam ujutro.
- Ah, tako. Sad shvaćam zašto mi se niste ranije javili... Koliko ih je odustalo prije mene?
- To ti ne smijemo reći, a ima još jedna stvar koja mora ostati tajna. O ovom sastanku nikom ni riječi. Ni majci, ni djevojci, ni babi, ni tetki! Nikome! I da... to za djevojku. Ako prihvatiš zadatak, morat ćeš prekinuti s njom. Pola godine živjet ćeš pod lažnim identitetom i ne bi bilo zgodno da ona o tome bilo što zna.
- Lažnim identitetom? Kako ću se zvati?
- Jovan Popović.
- A zašto ne David?
- To nije srpsko ime.
- Pa što? Nije ni hrvatsko.
- Slušaj, o tome je već donesena odluka. Kao David bi te neko pitao odakle ti to ime i ti bi se spetljao.
- A kako me za sve ove godine ovdje nitko to nije pitao?
- Drugo je ovdje! Idi sad. Rekli smo ti sve što trebaš znati. Čut ćemo se sutra ujutro. Večeras nemoj piti. Odluku moraš donijeti hladne i trijezne glave.
- Samo još jedno pitanje. A gdje bih živio u Beogradu?
- U studentskom domu, razumije se. Moraš biti u stalnom kontaktu sa studentima, a dodatno, prednost je što tamo žive studenti iz provincije.
- A odakle je Jovan Popović, odnosno ja? Isto iz provincije?
- Da. Iz Kruševca.
- To znači da trebam naučiti kruševački a ne beogradski?
Ovo pitanje zbunilo je cijelu komisiju. Uskomešali su se međusobno se zagledajući tražeći kompetentnu osobu za ovo pitanje. Napokon, kad su shvatili da takve nema među njima, javio se sam direktor Pavličić:
- Imat ćeš stručno osposobljenog profesora od kojeg ćeš sve naučiti. Mi ne znamo sve detalje.
David je tupo zurio u televizor, evo već treći sat, a da se ni na jednom kanalu nije zadržao više od minute. Onda je naletio na neku emisiju o daljinskim upravljačima, valjda je to bio Explorer ili tako neki poučni kanal, iz koje je saznao da je prvi daljinski izmislio nitko drugi nego Nikola Tesla.
- Jebote, Tesla, hvala ti još jednom! - izgovori naglas i prebaci odmah na sljedeći kanal.
Golf. Savršeno! Uz to možeš piljiti satima i smišljati način kako prekinuti s curom. Ovo mijenjanje programa očito ne dovodi ni do kakvih rezultata.
Na kraju je riješio učiniti ono što mu je prvo palo na pamet. Odlučio se za najpičkastiju varijantu - SMS.
„tanja, dobio sam od agencije aranzman za duze putovanje. cijelih sest mjeseci. mislim da je najbolje da prekinemo. drzi se! bok!“
Send! Gotovo!
Istini za volju, David baš nije bio previše spreman na ovaj prekid, čak do jučer o njemu nije ni razmišljao, ali dogodila se jedna neočekivana stvar poslije koje je shvatio da baš i nije jako zaljubljen u nju, te da bi, shodno tome, najpoštenije bilo prekinuti tu agoniju od veze.
No, kako je izgledao taj razgovor u agenciji na koji je hitno pozvan jučer ujutro u 9 sati, u najmamurnijem stanju na svijetu, jer je prethodnu noć u Puli proveo s prijateljima proslavljajući kraj turističke sezone. Bar kraj za njega. Dva i pol mjeseca danonoćnog natezanja s njemačkim, američkim, engleskim, švicarskim, austrijskim i australskim turistima pravi je podvig i to se nije moglo okončati nikako drugačije nego uz mnogo litara piva, dvije-tri litre bijelog, dekagrame skanka i grame spida u „Rojcu“. Ako ga sjećanje ne vara, progutao je i jedan trip, a u izmaglici mu se javljao i Ivin lik kako ga nudi ekstazijem. "Nisam valjda i to!", pomislio je.
Doma se vratio oko šest, mobitel je zazvonio oko sedam, a u agenciji je morao biti oko devet.
Kao što rekosmo, u najmamurnijem stanju na svijetu.
Novi roman u povojima Pavla Ćosića, autora legendarne Leposave, takođe nastale na mojblogu (www.leposava.mojblog.rs). Svaka sugestija i primedba biće nagrađena!
